JEZIV DOGAĐAJ SE DESIO nakon što su mladi u šali “klanjali dženazu” svom živom drugu!

Možda je i mnogo važnija poruka koju ova priča šalje. Ona se već generacijama prepričava u Mostaru, ali i širom Bosne i Hercegovine. Iako priča jeste u nekim svojim elementima strašna, njena najvažnija poruka je o tome da neke stvari nisu za šalu, da treba čuvati dostojanstvo smrti i dostojanstvo učenih ljudi, bez obzira odakle oni dolazili i kako se zvali…

Priča je iz islamske vjerske tradicije, kao i neki termini u njoj, ali vjerujemo da i oni čitatelji koji ne dolaze iz ovog kruga neće imati problema u praćenju suštine i poruka priče koje su zapravo univerzalne za sve…

U središtu priče je čovjek čije je ime već skoro ušlo u legendu – Šejh Jujo. Mustafa ef. Ejubović živio je na prelazu iz 17. u 18. stoljeće, bio je učen i pobožan čovjek.

– Još za života postao je živom legendom u svom narodu, a predaje, nerijetko i pune mistike i začudnosti, nisu zatvorile svoje pučke izvore nego traju i prenose se do dana današnjega! – napisao je o Šejhu Juji Ibrahim Kajan, u jednom od svojih tekstova o mostarskim vedutama.

Od njegovih životnih epizoda i dan-danas, stoljećima poslije smrti, prepričavaju se dogodovštine s ruba obiju strana života, i ovostranog i onostranog… -prenosi navodeći da je ova priča začuđujuće rasprostranjena u narodu, a glasi:

“…Pred džamijom je, po običaju, bila uvijek nosila, na kojima se nose mrtvaci od kuće do groblja, i tenišera, na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi koji su zazirali od ovih rekvizita zadnjeg čovjekova puta od kuće do džamije i dalje do groblja, ali je bilo i pustopašne omladine, koja je slobodno lijegala na tenešir koji je stajao obično u jednom uglu džamijskog dvorišta, na kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti.

Bilo je i takvih koji bi od obijesti legli na nosila… dok bi ih drugi pokrili čohom i podigli na ramena, pa nosili po džamijskom dvorištu.

Tako se jednom jedna skupina ovakve mladeži skupila u dvorištu Šarića džamije i zabavljala i ovdje gdje nije mjesto za zabavu. Opazili su izdaleka Šeh Juju, a onda nekom na um padne i predloži društvu, da se s njim našaIe. Pozvat će ga da klanja dženazu, obavi sprovodni obred, jednom od njih koji će leći na nosila. I zbilja jedan leže na nosila, koji oni podigoše na mejtaš. Drugi iziđoše na ulicu i pozvaše Šeh-Juju u džamijsko dvorište.

– Da nam, efendija, klanjaš dženazu našem drugu, evo ovom ovdje – govorili su oni.

– Dobro, dobro – veli im Šeh-Jujo. – A kakvu ćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?

– Kako to, efendija, živom ili mrtvom? Ko je vidio živom obavljati sprovodni obred?

– Ništa, ništa. Ja samo pitam.

– Naravno, mrtvom.

Stao je ispred svih pred mejtaš, na kojem su bila nosila, leđima okrenut njima, a oni se za njim poredali, podgurkujući se i prigušujući smijeh da ne provali.

Šeh-Jujo je obavio obred sprovoda odraslog muškarca, a onda je pošao iz dvorišta.

Sad su svi oni praskali od smijeha kako su hodžu prevarili i čekali su da im drug skoči s nosila. Počeli su ga zvati, ali se nije ni podizao ni micao.

Podigli su čohu s njega, ali on je bio ukočen, mrtav.

(Doznajemo.com)

Hadžija Ibrahim iz Luke kod Konjica: Svakog petka opremi Dorata pa na džumu (FOTO)

Ono što je za mnoge od nas automobil, za hadžiju Ibrahima Mujana iz Luke kod Konjica je njegov konj po imenu Dorat. Ibro nema vozačku. Nikada mu i nije trebala, kaže. Uvijek je imao konja. Jedini je u mjesnoj zajednici Bjelimići koja ima 23 sela, da ima konja. On svakog petka putuje blizu sat vremena do susjednog sela Odžaci, kako bi klanjao džumu u tamošnjoj džamiji.
Još u četvrtak počinju pripreme za džumu. Ibrina hanuma Rahima pegla hlače, košulju. Kako bi bio najljepši, kaže. Ujutro porani, prvo opremi sebe, pa onda konja. Krene puno ranije, jer mu Rahima cijeli dan “kvoca“ da ne zakasni.Pjesma za Dorata
– Džuma vrijedi koliko vo kad se ne zakasni, a kad se zakasni, ne vrijedi ni koliko kokošije jaje. Zato treba ić’ na vrijeme – dodaje Rahima.
Na putu prema selu, ne izostaje ni pjesma koju je napisao za svog Dorata. Kada stigne ispred džamije, kako kaže, “parkira“ Dorata, na mjesto koje ga svakog petka čeka.
– „O moj Doro, gorska vilo ho'š li mene snijeti na džumu“,  pjevam mom Doratu. Zna sam put. Da ga pustim, sam bi otišao u selo. Uhodao se – priča nam dedo.
Poslije džume obavezna je kahva u obližnjoj kafani. Sve su to dnevne, uobičajene teme, nema politike, kaže.
– Pričamo, kako je u tebe, je li strašivo, je li ko zdrav, je li ko umro. Nemam rašta o politici pričati. Lažu brate. Šta god kažu, slažu. Nek rade kako hoće, al neće dokle hoće – govori nam.
Ibro je od rođenja u ovom selu. Ne otkriva nam svoje godine.
– Kad se obrijem i doćeram mlad sam, a kad se ne obrijem imam puno – veli.
Priča nam da mu je babo Alija bio imućan. Imao dosta svoje zemlje. Obaveza mu je bila da kod oca radi. Ni penzije nema. Ni on, ni nena.
– Prije škola nije bila interesantna. Bilo je da djeca ostanu u selu. Ako bude pismen, otići će iz sela. Babi je samo interesanto bilo da ima radnika. Radio sam na polju, deverao, kosio, orao. Da sam Bogdo i ja otišao na vrijeme u grad, imao bih penziju danas. A ovako nemam ni penziju – priča nam dedo.Hairli djeca
Ni jedno penziju nema, ali imaju hairli djecu. Troje njih. Sagradili su im kuću, kupili stoku, hranu za zimu. Dođu kad god mogu.
– Takve su nam uslove dali, samo nam džennet može biti bolji – kroz suze nam priča dedo.
Kažu da je život u selu fin. Imaju vodu, struju, ulice su osvjetljene. Svi se međusobno paze. Ali nemaju, ono što je najvažnije, omladinu.
– Svi otišli u grad. Svake godine se zatvara po jedna kuća. Sve sami đuturumi – žali nam se.
Oboje zdravlje dobro služi. Ibro je samo jednom bio kod doktora. Ponekad ga glava zaboli, a i to urijetko, kaže.
– Ibrahime, kako si pitaju me, a ja reknem dobro, najlakše mi reći. A sad da reknem boli ovdje boli ondje, izgubi puno vremena – priča  nam kroz smijeh Ibro.
U kući i oko kuće uvijek ima posla. Rijetki su trenuci kad besposleni sjede. Ponekad bude i malo dosade, ali Ibro i Rahima i za to imaju rješenje.
-Malo se posvađamo, i veselije nam bude – zaključuje Ibro.
(Ediba Rizvanbegović/Faktor.ba)