Možda je i mnogo važnija poruka koju ova
priča šalje. Ona se već generacijama prepričava u Mostaru, ali i širom
Bosne i Hercegovine. Iako priča jeste u nekim svojim elementima strašna,
njena najvažnija poruka je o tome da neke stvari nisu za šalu, da treba
čuvati dostojanstvo smrti i dostojanstvo učenih ljudi, bez obzira
odakle oni dolazili i kako se zvali…
Priča je iz islamske vjerske tradicije,
kao i neki termini u njoj, ali vjerujemo da i oni čitatelji koji ne
dolaze iz ovog kruga neće imati problema u praćenju suštine i poruka
priče koje su zapravo univerzalne za sve…
U središtu priče je čovjek čije je ime
već skoro ušlo u legendu – Šejh Jujo. Mustafa ef. Ejubović živio je na
prelazu iz 17. u 18. stoljeće, bio je učen i pobožan čovjek.
– Još za života postao je živom legendom
u svom narodu, a predaje, nerijetko i pune mistike i začudnosti, nisu
zatvorile svoje pučke izvore nego traju i prenose se do dana današnjega!
– napisao je o Šejhu Juji Ibrahim Kajan, u jednom od svojih tekstova o
mostarskim vedutama.
Od njegovih životnih epizoda i
dan-danas, stoljećima poslije smrti, prepričavaju se dogodovštine s ruba
obiju strana života, i ovostranog i onostranog… -prenosi navodeći da je
ova priča začuđujuće rasprostranjena u narodu, a glasi:
“…Pred džamijom je, po običaju, bila
uvijek nosila, na kojima se nose mrtvaci od kuće do groblja, i tenišera,
na kojima se kupaju umrli. Bilo je uvijek ljudi koji su zazirali od
ovih rekvizita zadnjeg čovjekova puta od kuće do džamije i dalje do
groblja, ali je bilo i pustopašne omladine, koja je slobodno lijegala na
tenešir koji je stajao obično u jednom uglu džamijskog dvorišta, na
kojem se okupalo stotinama umrlih od raznih bolesti.
Bilo je i takvih koji bi od obijesti
legli na nosila… dok bi ih drugi pokrili čohom i podigli na ramena, pa
nosili po džamijskom dvorištu.
Tako se jednom jedna skupina ovakve
mladeži skupila u dvorištu Šarića džamije i zabavljala i ovdje gdje nije
mjesto za zabavu. Opazili su izdaleka Šeh Juju, a onda nekom na um
padne i predloži društvu, da se s njim našaIe. Pozvat će ga da klanja
dženazu, obavi sprovodni obred, jednom od njih koji će leći na nosila. I
zbilja jedan leže na nosila, koji oni podigoše na mejtaš. Drugi iziđoše
na ulicu i pozvaše Šeh-Juju u džamijsko dvorište.
– Da nam, efendija, klanjaš dženazu našem drugu, evo ovom ovdje – govorili su oni.
– Dobro, dobro – veli im Šeh-Jujo. – A kakvu ćete da klanjam dženazu? Živom ili mrtvom?
– Kako to, efendija, živom ili mrtvom? Ko je vidio živom obavljati sprovodni obred?
– Ništa, ništa. Ja samo pitam.
– Naravno, mrtvom.
Stao je ispred svih pred mejtaš, na
kojem su bila nosila, leđima okrenut njima, a oni se za njim poredali,
podgurkujući se i prigušujući smijeh da ne provali.
Šeh-Jujo je obavio obred sprovoda odraslog muškarca, a onda je pošao iz dvorišta.
Sad su svi oni praskali od smijeha kako
su hodžu prevarili i čekali su da im drug skoči s nosila. Počeli su ga
zvati, ali se nije ni podizao ni micao.
Podigli su čohu s njega, ali on je bio ukočen, mrtav.
(Doznajemo.com)