BITKA ZVANA EL-FIDŽER

To je bio rat plemena Kurejš i Kinane protiv Kajs 'Ajlana. U to vrijeme Resulullah, a.s., imao je petnaest godina. Vođa Kurejšija i Kinana zajedno, bio je Harb bin Umejje.Uživao je veliki ugled i čast.Početak bitke pripadao je Kajsu,

  a sredinom dana bitka je tekla u korist Kinana. Ova bitka nazvana je Fidžar zbog prekida zabrane ratovanja u svetim mjesecima. Ovoj bitki prisustvovao je Resulullah, a.s.On je svojim amidžama dodavao strijele za gađanje.

UGOVOR O DOSTOJANSTVU

Na osnovama prethodne bitke, dogodi se prisega u svetom mjesecu zulka'ide, čiji su inicijatori bili Kurejšije, i to porodice:

Benu - Hašim, Benu - Muttalib, Esed bin Abdul -Uzaj, Zehra bin Kulab, Tejm bin Merre.Svi se oni okupe u kući Abdullaha bin Džed'an et

- Temija, jer je bio najstariji među njima i veoma poštovan i ugledan.

          Sklopiše dogovor da u Meki ne smije biti niko potčinjen i izložen nasilju,

 bilo da je Mekanac ili gost, a da oni ne budu na njegovoj strani, a protiv zulumćara, sve dok to ne prestane. Ovom dogovoru je prisustvovao Resulullah, a.s., a kad ga je Allah, dž.š., obdario objavom izjavio je:

"Prisustvovao sam u kući Abdullah ibn Džed'ana ugovoru koji mi je draži od blaga, i kad bih u islamu bio pozvan na tako nešto, odazvao bih se."

Taj ugovor u osnovi bio je suprotan predislamskom fanatizmu kojega je poticala

"asabijja". Asabijja je duh roda i podrazumijeva bezuvjetnu privrženost rodu i plemenu.

Neki čovjek, od plemena Zubejd, dođe u Meku da prodaje robu. Tu robu kupi od njega El - As bin Vail el - Sehmi, ali mu ne isplati kako treba.

 Molio je da to učini kako treba i pozivao Abdud - Dara, Mahzuma, Džumha, Selma i Adija, predstavnike familija, ali ne obratiše pažnju na njega, pa se on pope na brdo Ebu - Kubejš i poče jakim glasom recitirati pjesmu o tome kako mu je nanesen zulum.

 Kad je ovo čuo uputio se njemu Ez - Zubejr bin 'Abdul - Muttalib pa ga upita: "Preko ovoga ne može se preći?" Zatim su se sakupili gore

spomenuti ljudi i sklopili ugovor a zatim se uputili El - 'Asu bin Vailu i vratili pravo Ez -Zubejdiju.

MUKOTRPAN ŽIVOT

Resulullah, a.s., nije imao u mladosti određeni posao ili zanimanje. Tradicija bilježi da je bio pastir i da je čuvao ovce u plemenu Benu - Sa'd ,

   kao i stanovnicima Meke.

U dvadeset i petoj godini života, otisne se u Šam kao trgovac robom, čuvene trgovkinje iz Meke, Hatidže, r.a. Ibn - Ishak bilježi:

"Hatidža, kći Huvejlidova bila je trgovkinja velikog ugleda i časti. Ona je unajmljivala trgovce koji su radili s njenom robom i revnosno im isplaćivala zaradu. Kurejšije su inače,bili poznati trgovci.

Kad je Hatidža čula za Resulullaha, a.s., a posebno da je iskren, povjerljiv i čestitog ponašanja, posla po njega da dođe. Kad je Resulullah, a.s., došao, ona mu ponudi da vodi brigu o njenoj trgovini u Šamu i da će biti nagrađen bolje nego su bili njegovi prethodnici.Također bi uz njega slala svoga slugu Mejsera. Resulullah, a.s., prihvati ovu ponudu i odmah krene sa Mejserom i karavanom u Šam."

ŽENIDBA HATIDŽOM

Kad se Resulullah, a.s., vratio u Meku, Hatidža je bila nemalo iznenađena velikim trgovačkim uspjehom. Mejsera joj je ispričao o čestitosti i povjerljivosti Resulullaha, a.s.,te da je to jedan razloga velike zarade. Ona je bila sretna, a i zbunjena. Bila je udovica i do tada su je prosili mnogi ugledni bogataši, gospoda Meke, ali ih je ona odbijala, jer se željela posvetiti samo trgovini. Međutim, ono što je osjetila prema Resulullahu, a.s., nije mogla sakriti od svoje prijateljice Nefise, kćeri Menijjeta. Nefisa nije šutjela o tom saznanju,

                        pa ode Resulullahu, a.s., i reče mu otvoreno neka oženi Hatidžu.

    On pristade na to i porazgovara sa svojim amidžama, a oni odoše Hatidžinom   amidži i zaprosiše Hatidžu.

Odmah iza toga, obavilo se i vjenčanje. Činu vjenčanja prisustvovali su Benu - Hašimije i poglavari Mudara. To se sve desilo samo dva mjeseca nakon njegovog povratka iz Šama,a ispravnija verzija je nakon dvadeset dana. Hatidža je tada imala četrdeset godina. U to doba bila je najodabranija žena Meke, po porijeklu, bogatsvu i oštroumnosti. Ona je i prva žena kojom se oženio Resulullah, a.s., i za njena života nije imao drugu ženu.

Hatidža, r.a., izrodila je svu djecu Resulullaha, a.s., osim Ibrahima. Prvo mu je rodila Kasima i po njemu su zvali Resulullaha, a.s., Ebu - Kasim. Zatim je rodila Zejnebu i Rukaju, pa Ummu Kulsum i Fatimu, pa opet sina Abdullaha. Abdullaha su zvali "Dobri" i "Čisti". Sinovi su pomrli u djetinjstvu, a sve kćeri dočekale su islam i Objavu, te postale muslimanke, muhadžirke. Muhadžirke znali da su sve ulinile seobu iz Meke u Medinu, tj. Hidžru. Međutim, i sve kćeri su pomrle za života oca im Resulullaha, a.s., osim Fatime, r.a.,koja umrije poslije oca za šest mjeseci.

ODLAZAK MUHAMMEDA A.S. ROĐENOJ MAJCI

Nakon ovog čudnovatog događaja, Halima se uplaši za Muhammeda, pa odluči da ga vrati njegovoj majci. Kod majke je proveo vrijeme sve do napunjene šeste godine.Krenula je s dječakom na put dug 500 km praćena

    služavkom Ummu Ejmen, i svekrom Abdul - Muttalibom. 

    Na putu su proveli  mjesec dana.Amina je mnogo izmršala.

Na povratku se razboli. Uporna je bila od početka putovanja,

    ali ne izdrža do kraja.Umrije u El - Ebvau, mjestu između Meke i Medine.

ŽIVOT KOD DRAGOG DJEDA

Abdul - Muttalib se vrati s Muhammedom, a.s., u Meku. Sva njegova osjetila milosti,plemenitosti i ljubavi, bila su okrenuta unuku - jetimu, kojeg zadesi nova tragedija koja samo zguli krastu staroj nezarasloj rani - prvo otac, a sada i majka!

Djed je bio milostiviji prema Muhammedu, a.s., nego prema svojoj djeci. Nikada ga nije samog ostavljao. Uvijek je neko bio uz njega.

Ibn - Hišam kaže: 

"Abdul - Muttalib imao je svoje šiltete u hladovini Kabe. Njegovi sinovi bi posjedali oko šilteta i iz poštovanja, niko nije ni pokušavao sjesti na očevo mjesto. Kad bi se pojavio Resulullah, a.s., unuk dječak, popeo bi se i sjeo nasred šilteta. Njegove amidže, sinovi Abdul - Muttalibovi bi pokušali da ga pomaknu, a Abdul - Muttalib bi povikao, kad bi to primijetio:"Ostavite to moje dijete. On ima kod mene posebno mjesto" Zatim bi ga posadio pokraj sebe da sjedne. Gladio bi mu leđa rukom i radovao bi se svemu što je Muhammed,a.s., činio.

  " Od osam godina, dva mjeseca i deset dana starosti, izgubi Resulullah, a.s.,

              svoga djeda. On umrije u Meki, a želio je prije smrti da brigu o svom unuku,      

    preda njegovom amidži Ebu - Talibu - rođenom očevom bratu.

KOD OSJEĆAJNOG AMIDŽE

Ebu - Talib prihvati brigu o svome bratiću u potpunosti i na najbolji način. On ga pridruži svoj djeci i dade mu prednost nad njima, i prema njemu iskaza posebno poštovanje i respekt. On je više od četrdeset godina pomagao Muhammeda, a.s., prosipao na njega svoju zaštitu i zbog njega prijateljevao i ljutio se, o čemu će biti govora.

MOLBOM IZAZVAO KIŠU

Ibn - Asakir je uzeo hadis od Dželhemet ibn Arfata, koji kaže:

"Ušao sam u Meku, bila je suša, pa Kurejšije rekoše:"O Ebu - Talibe, osuši nam se dolina, djeca nam trpe od suše, hajde, moli za kišu!"

Izađe Ebu - Talib s dječakom. Kao da se pomrači sunce, uskovitlaše oblaci. Dječak je gledao u nebo. Ebu - Talib ga uze i prisloni leđima uz Kabu pa pokaza prstom na dječaka.Na nebu se desi čudo. Oblaci su nadirali sa svih strana, oluja se digla, te se sruči na dolinu bogata kiša i napoji sve što je trebalo.

    Ovaj događaj Ebu - Talib opisao je jednim stihom. U tom stihu je opisao Muhammedovu nadnaravnu moć.

POBOŽNJAK BEHIRA

Kad je Resulullah, a.s., napunio dvanaest godina (po nekima - i dva mjeseca i deset dana),povede ga Ebu - Talib sa sobom na trgovački put u šam.

  U Basri su odsjeli, a Basra je spadala u Šam i bila je glavni grad Hurana. Ona je bila prijestolnica za one arapske zemlje, koje su bile pod Rimljanima. U ovom gradu živio je svećenik s nadimkom Behira, a pravo ime mu je bilo (Džerdžiz) Grges. Kad je trgovački karavan došao u Basru,on izađe da ga sretne, i pozove ih u goste. Prvi put ih je vidio, a poznao je Resulullaha,

a.s., po svojstvima ranije objavljenim u svetim knjigama. 

On uze dječaka za ruku i reče:

"Ovo će biti poslanik cijelom svijetu. Njega će Allah poslati kao milost svjetovima."

Ebu - Talib reče: "Odakle to znaš?" On odgovori:

"Kad ste osmatrali sa Akabe, ne osta ni kamen, ni biljka, ni stablo, a da sedždu ne učini, a sedždu oni ne čine osim Poslaniku, a.s. Ja ga prepoznajem po pečatu poslanstva,biljegu iznad gornje hrskavične plećke u obliku jabuke.

 Ja sam za njega čuo u našim objavama." On zamoli Ebu - Taliba da s njim ne ide u Šam, već da ga vrati kući.

Bojao se da mu jevreji ne nanesu zlo.

              Ebu - Talib vrati Muhammeda, a.s., sa svojim momcima u Meku.

BORAVAK U PORODICI BENU SA'D

Običaj kod Arapa u gradu bio je da potraže dobru dojilju za novorođenče, i to sa sela i iz pustinje,želeći time udaljiti svoju djecu od gradskih bolesti.

   Djecu je trebalo odljuljati na čistom zraku, da tjelesno ojačaju,duhom  očvrsnu

  i da progovore čistim arapskim jezikom.

 Tako je i Abdul - Muttalib izašao da traži dojilju za svoga unuka. Pogodiše s Halimom iz plemena Benu Sa'd ibn Bekr,

            kćerkom Ebi - Zuejba. Njen muž je bio El - Haris ibn Abdi-Uzza 

            el-Mekni  s nadimkom Ebi - Kebšet, iz istog plemena kao

 i Halima. Muhammed, a.s., imao je braću po mlijeku. 
To su: Abdullah bin el - Haris, Enisa, kći Harisova, Huzafa ili D`uzama, također Harisova kćer.Ona je voljela i nosila u naručju Muhammeda, a.s.

 Zatim je bio Ebu - Sufjan bin Haris bin Abdil - Muttalib, sin Resulullahovog, a.s., amidže.Resulullahov amidža Hamza bin Abdul Muttalib, također je imao dojilju iz plemena Benu Sa'da bin Bekra. 



Jednom prilikom njegova majka podoji Resulullaha, a.s., dok se nalazio kod svoje majke po mlijeku Halime.

 Hamza je bio brat po mlijeku Resulullahu s dvije strane: preko Suvejbe i Halime Es - Sa'dijje.Halima je uz Resulullaha, a.s., doživjela neočekivani berićet, kao i mnoge zanimljive događaje.Ibn - Ishak piše:

- Halima je pripovijedala, da je krenula s mužem i malim sinčićem

kojeg je dojila, u grupi žena iz plemena Beni Sa'd ibn Bekri, da potraži posao. (Žene su dolazile u Meku i uzimale djecu na dojenje).To se desilo jedne godine, kada nisu imali šta da jedu. "Krenuli smo na devi, koja nije davala, tako mi Boga, ni kapi mlijeka.Niko od nas nije spavao od plača našeg gladnog djeteta koje se nije moglo

  najesti s mojih prsa.
 Molili smo Boga, da nas izvede iz te teške situacije.

  Tako smo stigli u Meku.  Zagledali smo novorođenčad, a svakoj od nas je nuđen

Resulullah, a.s., i nijedna ga nije htjela uzeti,jer je bio jetim- siroče bez oca.

  Naravno, mi smo očekivale plaću od djetetovog oca. Svaka od nas bi rekla:

 "Jetim. Ta, šta bi za njega mogli učiniti majka i djed?" Stoga smo mrzile

uzeti jetimče. Međutim, svaka žena koja je bila sa mnom, naša je sebi dijete za dojenje,osim mene.

 Kad smo se okupili za povratak, rekoh mužu:"Tako mi Boga, osjećam se

poniženom, svaka moja druga je našla sebi dijete za dojenje, osim mene. Mrzi me da se vratim kući tako jadna."

 Tako mi Boga, odoh nazad da uzmem ono jetimče. "Budi bez brige, svakako to učini, možda će nam Allah uz njega dati berićet " Ona zatim nastavi priču:
"Otišla sam po to dijete, samo iz razloga što nisam našla drugo. Međutim, kad sam ga uzela i donijela do karavane, stavih ga u krilo da se nadoji.

 Ono primi moje grudi i dojilo je,dojilo, dokle god je moglo.

 Kad se ono zasitilo, zasiti se i moj najmlađi sin. Pa zaspa Muhammed,

 a zaspa i moj sin, zbog čijeg plača (od gladi) nismo mogli spavati prethodnih

noći. Ustade moj muž i ode do deve, kad kod nje vime nabreklo.

On pomuze, pa se napismo oboje do sitosti. Tu noć smo ugodno prespavali. Kad se propudismo, muž mi reče:

 "Znaj, Halima, tako mi Boga, uzela si berićetno čeljade!"

Odgovorih mu: "I ja bih željela da je tako." - Zatim smo krenuli, a ja s djecom jahala devu.

Deva je bila brza i jaka, pa ja odmakoh podobro od svojih drugarica, tako da one povikaše:

"O Zuejbova kćeri, šta ti bi! Pričekaj nas malo. Je li to ona ista deva na kojoj si dojahala s nama?"

"Odgovorih im: Da, tako mi Boga, to je ona ista." "One povikaše: - Nije moguće! S njom se nešto dogodilo!"

Zatim stigosmo u naše mjesto - zemlju Beni - Sa'da. Nisam poznavala suhlju zemlju od te.

 Naše ovce dolazile bi uvijek gladne kući, a kad stigosmo s Muhammedom dođoše

s paše site i mliječne. Namuzosmo ih i napismo se, znajući da ovce do tada nisu imale kapi mlijeka.

 Naši susjedi bi govorili svojim čobanima: "Teško vama, zašto ne idete napasati

ovce tamo gdje napasaju Zuejbove kćeri."  - Međutim, isto se dešavalo. Njihove ovce bi opet dolazile gladne i bez mlijeka, a moje site i s mlijekom.

 Mi smo kroz to stalno osjećali Božije dobro, Njegovu ispomoć i opskrbu.

 To je trajalo, a Muhammed je napunio dvije godine. Odvojih ga od prsa.

 Izgledao je i jači i krupniji nego njegovi vršnjaci.

Tada odlučismo da ga odnesemo njegovoj majci, tužni i nesretni zbog rastanka. Majci smo pričali kako smo s njim zaimali berićet, pa joj ja rekoh:

 "Kad bi ga još malo ostavila kod nas da ojača, bilo bi mu bolje nego u gradu.

 Bojim se, da mu ne naudi gradski zrak." Halima nastavi:

 "Nismo se ni nadali, a Amina odmah odluči da ga vratimo nazad sa

sobom."

Tako je Resulullah, a.s., ostao u Benu - Sa'du. Imao je četiri ili pet godina kad se desio događaj - jedna od mudžiza: rasijecanje i čišćenje Muhammedovih grudi!

Prenosi Muslim od Enesa, r.a., da je Resulullahu, a.s., došao Džibril u vrijeme dok se on igrao s djecom. Uzeo ga je, spustio na tle, rasjekao mu grudi sve do srca, izvadio srce vani i iz srca izvadio ugrušak pa rekao:

"U ovome je šejtan mogao da ti naudi." Zatim mu isprao srce u zlatnom leđenu u kome je bila voda zem - zem, zatim ga zašio i ponovo ga vratio na njegovo mjesto.Dječaci su trčeći došli njegovoj pomajci,vičući:

 "Muhammed je ubijen!"  Kad ga ugledaše imao je drugačiju boju lica.